Visokogorska škola na Breithornu

25 Kolovoz 2022

Iz kampa Glair krećemo ne prerano i bez panike oko 7. Nisam se nešto naspavao, kasnije sam čitao da je i nesanica jedan od simptoma visinske bolesti. No osjećam se dobro, a znam da uspon ne bi trebao biti težak kao na Gran Paradiso, pogotovo jer sam aklimatiziran.

Krcamo se u žičaru u centru grada oko 8:30 prepunu skijaša i planinara. Presjedamo dva puta i hop-hop evo nas na 3.500m u Švicarskoj (osjetili smo to i po džepu zbog roaminga).

Stavljamo dereze, navezujemo se u tri naveze i polako niz padinu s cepinom u ruci prema skijalištima. I pomalo eto nas uz rub skijališta.

Sve gledamo kako da nas ne pomete neki skijaš ili border, a i par vučnica treba priječiti. Skupljamo konope u ruke, i kebajući pravi moment priječimo hitro u četvorkama cijelu tu skijašku gungulu. Prolazimo kroz tunel držeći se ruba jer skijaši proletavaju non-stop i eto nas na drugo strmije skijalište ( crna staza šta li ). Moram priznat da su mi išli na živce iako volim skijanje.

Cijela ta priča skijanja na ledenjaku je pomalo nategnuta. I čini mi se da bi se to sve jednog dana zbog očiglednog zatopljenja moglo stropoštati u lavini na selo u podnožju, no nadam se da neće.

Na pola uspona prolazimo pokraj Malog Matterhorna, gdje žičara dolazi sa švicarske strane.

Nakon strmog uspona po crvenim i crnim stazama padina postaje blaga, skijališta ostaju iza nas, a u daljini bijelog prostranstva vidi se nas cilj Breithorn visok 4.164 m. Vrh je dio istoimenog masiva koji se naslanja na masiv Monte Rose na istoku.

Masiv Breithorn između ostalih ima i tri vrha koji se svi zovu Breithorn, a naš je najveći i planinari ga zovu Breithorn 1.

Ledenjak je tvrd kao kod Gran Paradisa, također prekriven tankim slojem snijega od nekidan.

Mimoilazimo se sa u većini prefesionalno vođenim navezama, uklanjamo im se i pozdravljamo ih kako je i red, jer pošto se spuštaju imaju prednost.

Držali smo se točno ugaženih staza, jer tu je najmanja opasnost da naletimo na skrivene i teško uočljive pukotine u ledenjaku prekrivene snijegom.

Nakon dugog i blagog uspona, dolazimo do oštrog uspona prema grebenu. Blizu smo 4000 m, sporije penjemo i češće zastajkujemo. Dobro se osjećam, osim blage glavobolje sve je ok.

Izlazimo na snježni greben gdje susrećemo Vinčijevu navezu u povratku. Jos 50 tak metara kažu. Na vrhu je jak vjetar pa su samo kratko bili tamo. U prolazu čujem kako sotto voce pjevuše našu neslužbenu himnu "sve će biti u redu, opusti se i uživaj u letu..."

Kao prvi u navezi izlazim na vrh, ali kako je neoznačen za svaki slučaj pitam dva Čeha koji mi potvrđuju da je to vrh.

Vjetar je oslabio imamo vremena za fotosession sa Mont Blancom i Matterhnom na zapadu, Gran Paradisom na jugu i vrhovima Monte Rose na istoku.

Vrh je osamljen pa puca pogled na sve strane, ali na njega može stati samo naveza po naveza, pa gibamo nazad, a Rajkova naveza "uskače" na vrh.

Spuštamo se brzinski do skijališta da uhvatimo zadnju žicu. Ratraci peglaju prazne staze prije nego led stvrdne, a mi zadovoljni u mislima na ručak meljamo uređene bijele skijaške padine derezama.

Spuštamo se zadnjom žicom u Cerviniu, sjedamo na trg i nazdravljamo dobrom usponu.

Ručak se pretvara u večeru jer su svi restorani popodne zatvoreni. U 7:00 upadamo u dobro nam poznatu pizzeriju "Sotto zero" i dok pomalo dolazim sebi razmišljam o usponu na Triglav prekosutra.

Plan je iz Doline Vrata na Triglav preko najzahtjevnije sjeverne staze Čez Plemenice (poznatoj kao Bambergova staza), noćenje na vrhu, a onda ujutro preko Kredarice na Tomniškovu pot do Aljazevog doma u Dolini Vrata.

Vraćamo se navečer u kamp, odmah pakujem ruksak, vadim dereze, skidam cepin, stavljam set za ferratu, a onda tuš i ćakula na travi ispred šatora.

Međutim prognoze nam govore da od noćenja na vrhu neće biti ništa, a i povratak je upitan zbog kiše.

Sutradan ujutro prognoza je pokazala da je cijeli utorak prekriven kišom...No dobro, ispenjali smo do danas sve po planu, a Triglav ostavljamo za neka bolja vremena, pakujemo se i....piči doma.

Po putu razne zgode i nezgode, kvar na Teinom autu, odojak u Sloveniji, sudar ispred nas na A1 (svi živi i zdravi, a falilo je pola auta).

I evo nas navečer doma - dobre volje sam odma....

PS.

NAVEZA – iz moje perspektive

Naveze se obavezno rade na ledenjacima. Posljednje teorije izvedene iz statistika tvrde da snijegu i suhoj stijeni nisu preporučljive. Optimalna naveza broji 3-4 člana.

Vođa uspona bira vođe naveze i ostale članove na način da su iskustveno i fizički čim više ujednačeniji. Vođa naveze bi trebao bit najiskusniji član ili bar sa najviše znanja. Na vođi naveze ja najveća odgovornost, jer on bira put preko pukotina ili ih zaobilazi. On proslijeđuje informacije o načinu prelaska pukotine. Ostali članovi naveze bi trebali u njega imati povjerenje i davati mu podršku, te naravno pomagati mu osmatranjem stanja na ledu.

Naveze se kreću brzinom najsporijeg člana. Konop mora biti blago zategnut na način da se ne plete oko nogu i dereza. Ako je konop prenategnut onda vučemo jedan drugog i akumuliramo bespotreban umor prilikom uspona. Zbog toga članovi naveze trebaju konstantno biti koncentrirani na pravilno kretanje.

Ako prethodno nabrojani uvjeti nisu ispunjeni, naveza se kreće sporo i nesigurno. U teškim uvjetima na terenu (jak vjetar, niske temperature, opasnost od popodnevnih lavina ili grmljavinskih nevremena) izuzetno je važno da se naveza kreće što je brže moguće i da što manje bespotrebno zastajkuje. To je naravno u koliziji sa principima aklimatizacijskog uspona, stoga treba naći mjeru.

Iz mog iskustva, ako se naveza dobro pripremi i kreće na način koji sam opisao – uspon je poezija, u protivnom može biti izrazito neugodno, pa čak i opasno.

Igor Piacun